Agram

Priča za tebe i za mene, naučimo iz nje nešto, nešto što smo odavno već trebali prepoznati! Izgubili smo bitku... nije išlo. Prokleti pritisak. Sada mi tek polako sjeda... Kako se nositi s vremenom? Nismo znali što, kako, zašto... Od onog dana kada je slijepac prstima prelazio preko moga lica. Da to barem nisam čula. Jedna povezanost a nit je pukla. Barem ta, iako je niti još puno među nama, kažeš! Reci mi jednu, ili barem pokaži... Grč vremena... čekanje. Nit ne postoji, jer nit je pukla a spajanje više ne postoji! Pogled u prazno i tišina glasa. Tišina glasa, nema ga... samo onaj u snu. Gledam na sat sjedeći u krevetu, gospodin pokazuje 04:00! Tik-tak, tik-tak… slušala sam tu monotoniju noćas, grozeći se vlastita glasa! Vlastitih suza… Noćas san nije došao… kao za inat! Razumijevanje... kompromis, ti rijetki doživljaji. Opet ću na plažu života, skupljati kamenčiće. Kamenčiće osjećaja, kamenčiće sreće i tuge… kamenčiće duše! A zašto? Škljocaj fotoaparata i nesanica, čovjekova najveća varalica. Suza na obraz... šteta za osmijeh! Razumijem... zaista. Ne brini.... želje su stranci stvarnosti. I svatko sad na svoju stranu svijeta, brinuti se za sve drugo… osim za sebe! Misliti na sve drugo… osim na sebe. Znala sam za ovaj početak kraja. Vidjela sam ga u daljini... ali sam ga jasno vidjela. Sjećaš li se? Nismo mogli izbjeći neminovno... Nema zamjerki, nema ljutnje... samo tuga. Jedan poklon odlazi u nepovrat… budi uvijek direktan, uvijek! Makar opet morao naučiti... Biti ću opet djevojčica, malo u zraku malo na zemlji! Hoću li? Moći ću se smijati, s tobom, tebi i za tebe! Hoću li? Moći ću biti svoja... zapravo, naša! Ali nikad više tvoja...! Možda je bolje tako... barem ću biti djevojčica. Tebi, koji si uvijek bio korektan! Tebi, koji me nisi uzimao kao na pladnju… Izgubili smo bitku... s vremenom. I tu i tamo... snu i javi. Nemogućnost boli… znaš? Život je sranje! I kad misliš da dobivaš... gubiš.

4 Comments: